POLITIKA I SPORT: SLUČAJ JUGOSLAVIJA (I DEO)

Written by: Nikola Krunić




"Politiku i sport ne treba mešati", glasi stara, izlizana fraza, koju smo čuli nebrojeno puta dosad. Na veliku žalost nas ljubitelja sporta i stranačkih ateista, to zlo mora u svakoj čorbi biti mirođija. Ta veštica, (da je ne oslovljavamo drugim imenima) je srušila jugoslovensku sportsku imperiju koja je strpljivo građena s druge strane "gvozdene zavese" od 1945. pa na dalje. Jugoslaviji nisu trebale nuklearke da bi sebe smatrala velesilom. U klupskim i reprezentativnim ekipnim sportovima, izazivala je respekt mnogih koji su joj izlazili na crtu. Baš kada je afirmisan kult reprezentacije u ekipnim sportovima i kada se očekivao plodonosan rezultat njegovog formiranja na predstojećim međunarodnim takmičenjima (OI i EP u fudbalu) u 1992. godini, tragični događaji koji su se zbili godinu ranije, srušili su u domino stilu najvredniju tekovinu bivše nam države. Jugoslovenski scenario, danas je na snazi u Ukrajini čiji je fudbal, na vrhuncu sasekao krvavi građanski rat, koji je započeo 2014. godine. Ali konkretno, "slučaj Ukrajina", analiziraćemo u nekom od narednih tekstova. U nastavku teksta, bavićemo se perspektivnim generacijama plavih: Bronzanim momcima iz Los Anđelesa i zlatnim klincima iz Čilea, razdvojenih silom prilika i onemogućenih da Jugoslaviju postave na krov Evrope (možda i sveta) i ispune zavet Šoškića, Galića, Jerkovića, Petkovića, Aćimovića, Džajića i ostalih "palih junaka" u borbi za evropsku krunu 1960. i 1968. 

Photo by: www. prelistavanje.rs

Početak pretposlednje decenije XX veka bio je prilično turbulentan na jugoslovenskoj političkoj i sportskoj sceni. Godinu dana nakon smrti Josipa Broza Tita, 1981. godine, Jugoslavija polako počinje da tone u živi pesak. Albanska populacija na Kosovu zahtevala je da se južna srpska pokrajina proglasi sedmom jugoslovenskom republikom, što je dovelo do enormnog porasta tenzija, eskalacije nasilja i nacionalne netrepeljivosti na Kosmetu. Nemile scene iz Prištine, imale su za posledicu ekspanziju međunacionalnih tenzija i predstavljale su zapravo, tiho umiranje jedne države. Nažalost, obična raja i vlastodršci od drveta nisu videli šumu. Negde u tom periodu, vanredno stanje zahvatilo je i jugoslovenski reprezentativni fudbal.


Eliminacija u grupnoj fazi na SP u Španiji 1982, kao i blamaža na EP 1984. u Francuskoj, uneli su nemir unutar dvadeset i kusur miliona jugoslovenskih duša. Ipak, iste godine (koju možemo slobodno zvati godina Mišela Platinija), Jugoslavija uspeva da se domogne bronze na OI u Los Anđelesu. Okosnicu plave družine, činili su pod komandom Ivana Toplaka perspektivni napadački tandem Deverić - Cvetković uz podršku tada 19 - ogodišnjeg virtuoza sa Nišave i buduću zvezdinu zvezdu Dragana Stojkovića Piksija i legendarnog Mehmeda Mehe Baždarevića. Grupna faza završena je bez poraza, što je ukrstilo Jugoslaviju sa Zapadnom Nemačkom u četvrtfinalu. "Pancer divizija", bila je doslovno rastavljena, a Radanović, Gračan i Cvetković (het - trik) su poslali Nemce sa stadiona u Pasadeni pravo na aerodrom. Usledio je poraz od "trikolora" (2:4), koji su se na olimpijskom turniru okitili zlatnom medaljom. Plava četa je popravila utisak u utakmici za bronzu, kada je nakon preokreta savladana Italija rezultatom 2:1. Gol odluke postigao je Deverić. Legendarni napadač zagrebačkog Dinama i Cvetković, postigli su 10 od ukupno 16 golova jugoslovenske reprezentacije na OI. Bronzana medalja obasjala je put za izlazak iz tunela reprezentativnog fudbala, povrativši poverenje javnosti u visoke domete nacionalnog tima.

Photo by: www.fss.rs

Godinu dana nakon izostanka sa SP u Meksiku 1986, počinje zenit jugoslovenskog reprezentativnog fudbala. Iste godine održano je Svetsko prvenstvo za juniore (U21) u Čileu. Jugoslovensku ekspediciju činili su perspektivni tinejdžeri, koji će obeležiti domaći, ali i međunarodni fudbal u narednoj deceniji: Jarni, Štimac, Boban, Prosinečki, Šuker, Mijatović, Petrić... Sve su to bile buduće uzdanice velikih svetskih klubova, ali i svoje reprezentacije. Dečaci koje je u orbitu lansirao Mirko Jozić, i čiji će veličanstveni performans na fudbalskoj pozornici u Čileu ostati upamćen za sva vremena. Selektor Jozić je rasporedio tajming, tako da su šansu dobili svi igrači sa spiska, osim rezervnog golmana Tomislava Piplice.

Jugoslovenski dečaci zaigrali su balkanski tango. Rivali u grupnoj fazi pregaženi su kao plitak potok. Bez većih poteškoća, oružje su položili Čile, Australija i Togo. Na sve tri utakmice plava družina postigla je po čak četiri gola! Najubojitije oružje iz plavog arsenala, bila je svakako levica slavonskog bećara, Davora Šukera, koji je u grupnoj fazi postigao čak pet od svojih šest golova na turniru! Jugoslavija je u četvrtfinalu izbacila Brazil (2:1) golovima Mijatovića i Prosinečkog, da bi ih u polufinalu sačekala Istočna Nemačka, predvođena Matijasom Zamerom. Štimac i Šuker su se postarali da se identičnim rezultatom plavi plasiraju u finale, u kom ih je čekala mušterija iz Los Anđelesa, opet Nemačka, ali Zapadna.

Pancere je predvodio Marsel Viteček, Poljak u nemačkoj koži, i najbolji strelac turnira uz Šukera. Odsudna bitka vodila se na čileanskom koloseumu, stadionu "Nasional" u Santijagu. Do 85. minuta, mreže su mirovale a onda je Boban pogodio u metu, bacivši jugoslovenske navijače u ekstazu. Da, to je onaj klinac za kog su svojevremeno skauti splitskog Hajduka tvrdili da je netalentovan i da "ima pretanke noge". Nakon toga, Zvonimir se preselio u zagrebački Dinamo. Na turniru je pokazao da fudbal drži u malom prstu tih "tankih nožica", nateravši dotične skaute da se ugrizu za jezik i kaju do kraja života što su takav fudbalski biser olako prepustili "purgerima".

Plavi voz, delilo je samo pet minuta do poslednje stanice, ali je Viteček smrsio konce Jozićevoj četi. Naturalizovani Nemac je u 87. minutu poravnao rezultat, tako da se pitanje svetskog šampiona rešavalo na penal ruletu. Da se kolo sreće okreće, potvrdio je Leković, koji je u prvoj seriji odbranio udarac, upravo Vitečeku. Streljački vod plavih, kog su činili Pavličić, Šuker, Brnović, Zirojević i Boban, nemilosrdno je kaznio promašaj najboljeg strelca turnira. Jugoslavija je pobedom od 5:4, urezala svoje ime na pehar svetskim šampiona do 21 godine. Postignut je najveći uspeh u istoriji reprezentativnog fudbala nakon zlatne medalje na OI u Rimu 1960. godine. Pored titule svetskog šampiona, Jugoslavija je dobila fudbalsko drago kamenje, momke koji će obeležiti jednu fudbalsku epohu. Sve je nagoveštavalo da je decenija koja dolazi njihova, i da su oni dostojni zamenici "rimskih gladijatora" Šoškića, Durkovića, Galića i Kostića. Bilo je jasno kao dan da je poslednja decenija XX veka njihova. Javnost je željno iščekivala da ih vidi u A reprezentaciji, potpomognute Mihajlovićem, Jugovićem, Savićevićem, Sušićem, Katanecom Piksijem i ostalim fudbalskim velemajstorima. Nažalost, buduće zvezde, kao i javnost, nisu bili svesni da će varnice na političkoj sceni krajem 80 -ih, zapaliti požar koji će progutati njihovu zemlju, a sa njom i jugoslovenski fudbal... 


  
 Photo by: www. sportelja. com

Početak 90 -ih bio je daleko burniji nego prethodna dekada: Taman kada su trebale sve kockice da se poklope u nacionalnom timu, Jugoslavijom su odjekivali ratni bubnjevi. Uvođenjem višepartijskog sistema, SFRJ je postala zona sumraka, jer su Slovenija i Hrvatska spremale otcepljenje. Političari su dobili izliv otadžbine u mozak, te se epidemija nacionalističkog virusa širila od Vardara do Triglava. Ipak događaji van terena nisu poremetili atmosferu unutar reprezentacije pred 14. Svetsko prvenstvo u Italiji 1990. Plavi su predvođeni legendarnim Ivicom Osimom, bez problema završili kvalifikacije na prvom mestu, i bilo je jasno da plavi brod plovi za Italiju. "Štraus sa Grbavice" stavio je na spisak sledeće zlatne Čileance: Leković, Šuker, Jarni, Prosinečki. Ostatak plave družine činili su: Ivković, Omerović (golmani), Stanojković, Spasić, Baljić, Vulić, Hadžibegić, Šabanadžović, Jozić, Panadić (odbrana), Brnović, Sušić, Katanec, Stojković (vezni red), Savićević, Bokšić, Pančev, i kapiten Vujović. 

Dva događaja neposredno pred start šampionata, "začinila" su ispraćaj plavih na Mundijal. Prvi je bio tragični meč na Maksimiru, između Dinama i Zvezde, kog su obeležili nacionalistički ispadi i krvavi obračun navijača i policije. Susret "purgera" i Beograđana predstavljao je ogledalo jugoslovenskog društva te godine, koje je sve više tonulo u šovinističku histeriju. Jugoslavija je bila na izdisaju i samo se čekalo kada će sve eksplodirati. CNN je ovaj meč uvrstio u pet utakmica koje su promenile svet. Centralna figura tragičnog događaja u Zagrebu, bila je nažalost "desetka" Zagrepčana, Zvonimir Boban. Usred opšteg haosa na terenu i van njega, kapiten "modrih" je kung - fu udarcem nokautirao policajca, što ga je koštalo neigranja na Svetskom prvenstvu. Drugi nemili događaj, dogodio se na istom mestu pred sam polazak u Italiju, kada se igrala poslednja pripremna utakmica između Jugoslavije i sktuelnog evropskog prvaka Holandije. Holandski trio Milana, Van Basten, Gulit i Rajkard, obećavao je dobru utakmicu, ali je fudbal ostao u senci politike. Usled intoniranja himne "Hej Sloveni", ceo stadion počeo je kao po komandi da zviždi. Pod neviđenim pritiskom sa tribina, plavi su izgubili sa 2:0, a selektor "lala", Leo Benhaker izjavio je posle utakmice "da nije verovao da njegov tim u Zagrebu ima toliko navijača".

Osim i njegovi đaci, "veselo" su ispraćeni na Svetsko prvenstvo. Uprkos teškoj političkoj situaciji u domovini, plavi su održali timski duh pred mečeve u grupi D sa Zapadnom Nemačkom, Kolumbijom i UAE. Dobra atmosfera unutar tima je narušena pred meč sa Nemcima, usled rata koji se vodio na relaciji Osim - mediji. Pojedini novinari su pisali "da se plavi tim do zore družio sa viskijem", što je legendi Željezničara itekako smetalo. No, već na startu šampionata, panceri su pregazili Osimovu četu. Dvostruki strelac Mateus, Klinsman i Breme, postarali su se za ubedljivu pobedu - 4:1. Zlopamtilo Andreas Breme, osvetio se Stojkoviću za poraz iz Los Anđelesa u meču za bronzu. Naredni meč sa Kolumbijom, predvođenom dugokosim tandemom  Igita -Valderama bio je presudan. Minimalnim trijumfom 1:0, načinjen je veliki iskorak ka osmini finala. Pobednički gol Jozića, FIFA je uvrstila među 10 najlepših timskih akcija svih vremena na Svetskim prvenstvima. Poslednji meč u grupi protiv UAE, bio je čista formalnost. Plavi su golovima Sušića, Pančeva (2) i Prosinečkog, preslišali rivala sa 4:1 i izborili osminu finala, u kojoj ih je na stadionu u Veroni, čekala Španija. Grad Julije i Romea, tog dana se mogao nazvati gradom Dragana Stojkovića Piksija. Nišlija je sa dva efektna gola doslovno odučio Špance od fudbala. Prvi je bio čuveni "lažnjak" nakon akcije Vujović - Katanec, kojim je poslao na travu Martina Vaskeza i matirao nemoćnog Zubizaretu. Drugi gol usledio je u produžetku, posle izjednačenja Salinasa. Piksijeva teledirigovana "padavičarka" sa 25 metara, zaobišla je živi zid i odsela u donjem uglu Zubizarete. Zvezdina legenda je svojim performansom zakazala četvrtfinalni duel sa tada aktuelnim svetskom šampionom, Argentinom, koju su predvodili Kaniđa i najbolji fudbaler planete, Maradona. Na stadionu "Komunale" u Firenci, Jugoslavija je sve vreme vodila ravnopravnu borbu sa "gaučosima", iako je od 31. minuta igrala sa igračem manje, kada je sudija Dinst isključio Šabanadžovića. U finišu utakmice, plavi su gledali pobedi u oči, ali je Savićević promašio nepromašivo, tako da su polufinalistu odlučivali penali. Igrači sa najvećom reputacijom, Stojković i Maradona, bili su neprecizni. Ivkovićevu odbranu Maradoni, nisu iskoristili Brnović i Hadžibegić, čije je "mekane" udarce zaustavio Goikočea i poslao Jugoslovene kući. Rezultatom 3:2, gaučosi su se plasirali u polufinale, protiv domaćina Italije. Sreća je okrenula leđa, tako da je propuštena prilika da se Jugoslavija prvi put posle 28 godina plasira u polufinale. 

Na SP u Italiji, poslednji put viđena je rapsodija u plavom. Bilo je to poslednje međunarodno takmičenje na kom je Jugoslavija učestvovala. 1991. godine, započinju prvi oružani sukobi na prostoru Jugoslavije, te su kvalifikacije za EP 1992. u Švedskoj pale u drugi plan. Umesto golova i pobeda, brojali su se mrtvi, ranjeni i proterani. Uprkos unutrašnjem krvarenju Jugoslavije, izazvanim građanskim ratom, plavi su se predvođeni Osimom plasirali na EP. Ovog puta, politika je posejala seme razdora i u reprezentaciji, u kojoj se nije našao nijedan hrvatski igrač. Čak je i selektor Osim napustio nacionalni tim zbog ratnog vihora koji je zahvatio BiH i predao dužnost Ivanu Čabrinoviću. Bez hrvatskih igrača poput Šukera, Bobana i Prosinečkog, Leković, Petrić, Jokanović, Stojković, Jugović, Mihajlović, Savićević i Mijatović, činili su ekipu od čijeg pomena se ledila krv u žilama. Jugoslovenska "repka", važila je za apsolutnog favorita i gotovo svi su joj proricali osvajanje Evropskog prvenstva. Ali...

Koliko politika ume da bude nepravedna i okrutna, najbolje je pokazao 30. maj 1992. godine, kada je Savet bezbednosti UN doneo rezoluciju 757, kojom se Jugoslavija diskvalifikuje sa svih međunarodnih takmičenja, uz uvošenje ekonomskih sankcija. To je značilo da se Čabrinović i njegova svita prvim avionom vraćaju za Beograd, kao i odsustvo sa kvalifikacija za Mundijal u SAD 1994. Upražnjeno mesto, zauzela je Danska, koja je, gle ironije, osvijila Evropsko prvenstvo. Većina igrača bili su na odmoru, a selektor Nilsen u kuhinji, kada je na vestima javljeno da je Jugoslavija izbačena sa EP a da njeno mesto preuzima Danska. Legendarni golman Šmajhel, kasnije je izjavio da je titula posvećena i Jugoslaviji, ali Piterove reči bile su samo so na ranu fudbalskim jugonostalgičarima. 

Što se "zlatnih Čileanaca" tiče, oni su u godinama koje su dolazile, izgradili prilično uglednu fudbalsku reputaciju: Šuker i Mijatović su se u dresu madridskog Reala popeli na krov Evrope 1998. Hrvatski napadač je iste godine proglašen za najboljeg strelca na SP u Francuskoj, pomogavši "kockastima" da se domognu trećeg mesta. Deo te generacije, bio je i "izgnanik" Boban, koji je više od decenije nosio dres Milana i sa Dejanom Savićevićem osvojio Ligu šampiona 1994. Najbolji igrač turnira u Čileu, Prosinečki, doprineo je najvećem uspehu jugoslovenskog klupskog fudbala, kada je sa Crvenom zvezdom osvojio KEŠ 1991. Majstorije u zvedinom dresu preporučile su "Žutog" madridskom Realu, a zatim Barseloni. Putevi su im se ponovo ukrstili 1999. godine, kada su se SR Jugoslavija i Hrvatska našle u istoj kvalifikacionoj grupi za EP u Holandiji i Belgiji 2000. Dve i po decenije kasnije, postavlja se pitanje: Da su ovi momci ostali zajedno, koliki bi bio njihov domet? Da li su oni bili ta generacija sa pedigreom evropskog i svetskog šampiona? Odgovor nažalost, nikada nećemo saznati, zahvaljujući našim "pastirima" sa kravatama, koji su svoje stado svesno odveli na klanje.

Na samom kraju, dao bih kratak opis političke scene u Jugoslaviji tih godina (ruku na srce, takva je i danas u bivšim jugoslovenskim republikama), koja je unakazila jugoslovenski fudbal i sport u celini. Za deskripciju takvog političkog vašara, najadekvatnija je parafraza završne rečenice Orvelove "Životinjske farme": "Glasovi su besno vikali i svi su bili jednaki. Pogled je klizio od čoveka do svinje, od svinje do čoveka, ali je bilo nemoguće raspoznati ko je svinja, a ko čovek..."

Kraj prvog dela, nastaviće se...


Коментари